Može li se književna poruka izravno prenijeti vizualnim putem?

Tipografski medij koju prenosi pismo (knjiga) ima za prijenosnika – riječ koja se vidi (a kad se pročita, onda se i čuje). Možemo zaključiti da se ovakva poruka (pročitana riječ) izravno obraća vizualnom mišljenju.

Šta nastaje kada se književna poruka/tekst premješta u vizualni medij – sliku?

Poruka koja se prenosi putem riječi i koja se obraća vizualnom mišljenju počinje djelovati kao vizualan znak koji postaje materijalan i tjelesan – slika. Radi se o procesu deverbalizacije književnog teksta i nastaje novi vizualni jezik – oslikovljena riječ (pojam V. H. Pintarić.)

Dolazi do vrlo zanimljive igre verbalno-vizualnog gdje se riječi mogu vidjeti i opipati… Riječ se približila grafici, slika sadrži grupe riječi koje se kreću, klize, izlaze iz slike, bježe iz okvira i opet postaju samostalne riječi otrgnute od oslikanog prostora pa se pitamo gdje počinje pjesma a gdje slika.

Kao negacija znaka na kolažima se pojavljuje asemičko pismo (ili automatsko pismo). Nečitljivo je ali vidljivo. Ono je podsjetnik na preliterarno izražavanje želje da se prenese nekakva informacija, da se spoje znakovi i slova u nečitljiv tekst, ali u konačnici to je znak koji upućuje na zvuk (pročitanu riječ) iz književnog predloška.

Naš unutarnji zvuk (tijek svijesti) može se zapisati i naslikati što čini osnovu spontanog kretanja. Automatsko pismo otkriva svjesno i nesvjesno kod onoga tko ga piše. Nedvojbena je to psihografija gdje se misao želi namjerno izbjeći i susreće se sa književnim tekstom gdje se misao želi namjero izraziti.

Što može bolje „oslikati“ riječi od slikovnog prostora kolaža?!

Kolaži ovdje predstavljaju pozornicu za riječi iz zbirke proze pod nazivom „Pisma iz parka“, pjesnikinje Zorice Krističević.